Ramiz iz Živinica, učesnik AFS jednogodišnjeg programa razmjene srednjoškolaca u školskoj 2014/15. godini i dobitnik Landesstiftung Baden-Württemberg stipendije, piše o svom interkulturalnom iskustvu u Njemačkoj.
Svako u životu ima svoje snove, neke ponekad ne ostvarimo a neki nam jednostavno samo dolete, tako je i meni moj doletio. Oduvijek sam želio da odem u neku zemlju, provedem tamo neko vrijeme, upoznam sebe, ali prije svega jednu kulturu i novi jezik.
Jedan dan, sasvim slučajno na času, profesor, onako kao sporednu stvar, pročita pozivno pismo organizacije AFS, o kojoj ja tad nisam imao pojma gdje je, da se srednjoškolci mojih godina mogu prijaviti na razmjenu učenika i provesti godinu ili tri mjeseca u inostranstvu. Istog trena pomislio sam da je ovo šansa za mene i počeo sam da pričam o tome sa prijateljima i roditeljima koji, naravno, na početku to nisu ozbiljno shvatili. Prijavio sam se, odlučio i zaokružio zemlje u kojima bih želio provesti godinu dana. Nakon nekog vremena dobijamo prvi e-mail gdje stoji da smo pozvani na polufinalne radionice. Radionice su bile nezaboravno iskustvo i odmah na njima sam stekao par prijatelja. Poslije toga došle su na red finalne radionice i finalni rezultati. Sasvim slučajno, prije škole u 6 ujutro, odlučio sam da provjerim e-mail i imao sam šta i vidjeti: odabran sam za jednogodišnji program u Njemačkoj. Bilo je nestvarno. Odmah sam rekao roditeljima i prijateljima i svima se činilo nestvarno.
Prošlo je neko vrijeme i došao je i taj dan kad se trebam oprostiti od prijatelja, porodice i moje divne zemlje. Nije bilo lako, ali znao sam da me čeka puno novih stvari. Moj prvi let avionom bio je predivan. Cijeli let gledao sam kroz prozor i razmišljao o susretu sa domaćin porodicom: kako postupiti, da li samo obični hladni pozdrav ili veliki zagrljaj pun ljubavi. Sva ta razmišljanja nestala su onog trenutka kada sam ugledao moju porodicu kako me čeka sa natpisom „Welcome Ramiz“ i domaćin mamu kako počinje da trči prema meni. Bilo je predivno. Nakon puno zagrljaja i upoznavanja, sjeli smo u auto i krenuli na put prema kući. U autu je bilo toliko pitanja. Pričali smo o svemu, o razlikama u kulturi, jeziku, običajima, svakodnevnici. Stigli smo kući gdje su me čekali moja braća i sestre, tri preslatka bića: moj brat Noah i sestre Neele i Nieke. Moja prva noć je prošla. Prve razlike čekale su me na prvom doručku. Razmišljanja o tome kako znam nešto jezika su pala u vodu u trenutku upoznavanja, tek tada sam shvatio da nisam ništa naučio.
Moja prva sedmica u školi je bila veoma zanimljiva. Naravno, kako i ne bi bila, pojavio sam se u razredu od 28 novih lica i sa svima razgovarao. Bilo je predivno upoznavati nove ljude. Već prvu sedmicu počeo sam primjećivati razlike u sistemu rada u školama. Ovdje učenici imaju drugačiji odnos sa profesorom, odnos se zasniva na mnogo pričanja i gradivo dobijamo isprintano tako da čas ne gubimo na pisanje nego se koncentrišemo na rad i učenje.
Prvih nekoliko sedmica sam se navikavao na hranu i piće o kojoj mogu puno pisati. Najbolje je da kažem da su moja najdraža jela „Kartoffelsalat“ i „Nudelsalat“ i naravno piće „Apfelsaftschorle“. Najviše vremena provodim sa svojim bratom Noahom sa kojim često igram fudbal ili vozim bicikl. Brzo sam se prilagodio na novi način života, nije mi bilo strano da to prihvatim. Uz redovan kurs njemačkog jezika, počeo sam se baviti i sportom tako da nisam imao nikada previše slobodnog vremena.
Druga nacija, druga religija, došao je i prvi praznik Božić. Ja nikad prije nisam slavio Božić, tako da prvi dan kada sam dobio „Adventskalender“ bilo sam iznenađen. Gledao sam puno ljudi kako slave Božić i kako mu se raduju, ali Njemci su mene očarali svojom radošću prema nadolazećem prazniku. Za mene je bilo predivno svaki dan otvarati po jedno polje u mom advent-kalendaru i iznenaditi šta je u njemu. Nakon nekoliko sedmica stigao je i Božić. To jutro svi smo se prikladno obukli i krenuli u crkvu gdje smo proveli 2 sata gledajući proslavu. Kad smo došli kući, naravno, Djeda Mraz je već bio tu. Bilo je predivno gledati moju braću i sestre kako otvaraju poklone, i naravno, i ja sam dobio svoj. Poslije otvaranja poklona imali smo zajednički ručak. Bilo je nezaboravno i predivno.
Jezik sam učio svaki dan u školi, u kući i na kursu, tako da je taj proces zaista brzo išao. O mojoj porodici mogu pisati stranice i stranice, ali dovoljno je reći da su me prihvatili kao svog pravog sina i sa svim mojim problemima suočili bi se zajedno i rješavali ih. Sada kad sam ovdje već nekoliko mjeseci, ne osjećam da su oni moja domaćin porodica. Jednostavno nisu—oni su postali dio mog života i osjećaj je predivan. Ovu moju godinu i godinu svih ostalih učenika ne možemo opisati u nekoliko stranica, nemoguće je. Jednostavno je morate doživjeti!
Ramiz iz Živinica
Učesnik AFS jednogodišnjeg programa razmjene srednjoškolaca
i dobitnik Landesstiftung Baden-Württemberg stipendije
Njemačka, 2014/15.