Dženita iz Tuzle, učesnica AFS jednogodišnjeg programa razmjene srednjoškolaca i stipendistkinja Intesa Sanpaolo banke BiH, piše o svom interkulturalnom iskustvu u Italiji.

Godinu dana prije nego što ću sebi dopustiti da napravim najbolju odluku u životu, sjedila sam za kompjuterom u malom naselju u Tuzli, čitala prošla iskustva AFS učenika i maštala kako bih jednoga dana voljela proživjeti makar dio onoga što su proživjeli oni. Nisam se mnogo dvoumila kada je moje vrijeme za prijavu došlo; bila sam optimistična, ali sam u sebi imala određenu dozu nesigurnosti i straha. Mislila sam da znam za šta se prijavljujem. Tada je to bila samo godina dana u drugoj državi tokom koje ću imati priliku upoznati druge i sebe. Sada vidim da je to, na čudan i neopisiv način, mnogo, mnogo više.

Petog marta će biti tačno šest mjeseci otkako sam sama sjedila u avionu, ne znajući šta da očekujem, iako sam bila sigurna da će biti nevjerovatno. Razmišljala sam o AFS ljudima iz svakog kutka svijeta sa kojima sam se dopisivala prije polaska i nisam mogla da vjerujem da ću ih za par sati vidjeti. Um mi je lutao, mijenjao se od stanja uzbuđenosti do kratkih trenutaka kada sam osjetila nervozu i strah, sa naglim shvaćanjem da se ovo zaista dešava, da stvarno odlazim i da neću vidjeti nikoga u domovini 10 mjeseci.

U Rim sam stigla sama. Čekajući prtljag pitala sam se gdje su svi, nisam mogla uočiti niti jednog volontera. Tada, kroz vrata za dolaske nagrnula je armija plavih majica na kojima je pisalo „AFS USA”. Tu sam prepoznala djevojku čiji sam glas do tada čula samo jednom putem govorne poruke, i sa trideset Amerikanaca sam se zaputila prema izlazu.Kada smo izašli, dočekali su nas nasmijani volonteri sa balonima i natpisima, jedno po jedno skupljali smo se se da bi potom, svi zajedno, otišli na trodnevni kamp koji nas je trebao pripremiti za godinu razmjene.

Kamp je definitivno jedna od najljepših stvari koje sam ikada doživjela. Moje iskustvo moglo je završiti i tu, ja bih bila presretna. Bilo nas je preko 500, sa svih strana svijeta, ujedinjeni pod jednim krovom, sa jednim ciljem. Niko nije bio stidan, svi su pričali, predstavljali svoju zemlju i pitali za tvoju. Tih dana vidjela sam neke od najljepših osmijeha, čula sve jezike i sprijateljila se sa barem 300 osoba. Za Parmu sam krenula nakon tri dana u Italiji. Svi smo bili nervozni, u iščekivanju. Sa svojim domaćin roditeljima sam se čula samo tri puta putem emaila, i nisam bila sigurna šta da očekujem.

Prvi dani razmjene su iscrpljujući, dani kada shvatiš da ti online kurs nije pomogao i da ne pričaš jezik i da ti nedostaje porodica. Ujedno to su i najljepši dani kada vidiš sve novo, prvi put pričaš sa novim ljudima i malo pomalo otkrivaš sebe. Probaš novu hranu, vidiš umjetnost koju si nekada gledala samo u školskim knjigama i upijaš sve oko sebe, otvaraš svoje srce za nova prijateljstva i nove mogućnosti.

Domaćin porodicom sam više nego zadovoljna. Nikada im neću moći dovoljno zahvaliti što su odvojili svoje vrijeme da mi pruže ovakvo iskustvo. Mama i tata su vlasnici restorana, mama je kuharica a tata konobar i menadžer. Naučili su me mnogo o optimizmu i koliko je bitno voljeti ono što radiš, jer su postojali dani kada ne spavaju da bi završili sve a sljedeći dan bi opet imali osmijehe na umornim licima i bili bi spremni za novi radni dan. U porodici imam još i mlađu sestru, Vittoriu. Iako ima samo 9 godina, neopisivo mi je pomogla u prvim danima, mahnito tražeći riječi u riječniku engleskog jezika kako bi me obavjestila da je hrana spremna.
Veliki sam ljubitelj životinja i na moju sreću, imamo mali zoološki vrt u kući: 5 mačaka (Maccheta, Diana, Sofia, Macci, Alice), 2 zlatne ribice i starog labradora (Tobia).

Škola je mnogo drugačija od naše. Učenici ostaju u jednoj učionici svaki dan, čas traje 55 minuta i u školu se ide i subotom. Većina profesora je formalna sa učenicima, iako postoji nekoliko njih koji su se postavili više kao prijatelji. U školi nemamo dnevnik: sve ocjene, izostanci, zadaće, informacije se nalaze u elektronskom registru kojeg ima svaki učenik. Pri ulasku u školu neophodno je imati značku koja označava prisutnost tog dana. Italijani su veseli ljudi, počevši od onih najmlađih pa do najstarijih. Tako je i u školi. Iako su u početku bili zatvoreni, sada smo postali pravi prijatelji i osjećam se kao da sam oduvijek bila sa njima u razredu.

Međutim, niko se ne može porediti sa prijateljima iz Interkulture—AFS organizacije u Italiji. Oni su ti koji te razumiju, uvijek su spremni da ti pomognu i osobe su od kojih se može mnogo naučiti. Sretna sam što u mom odjeljenju ima deset AFS učenika i to iz Novog Zelanda, Hondurasa, Belgije, Bolivije, Kine, Danske, Hong Konga, Tajlanda, Turske i Makedonije. Pola smo svijeta u jednom gradu.

Nemoguće je opisati šta se sve desilo u ovih šest mjeseci. Naučila sam jezik, upila kulturu, upoznala mnogo novih osoba, putovala više nego ikada, prisustvovala školskom karnevalu, obilazila dvorce i imala prelijepe vožnje biciklom. Čak sam se i izgubila par puta (sistem autobuskih linija može biti jako zbunjujući), ali sve je ovo dio iskustva. I dobro, i loše. Već sam se promijenila, mnogo sam otvorenija i znam šta želim u budućnosti. Kada bih trebala napisati sve što se desilo…pa morala bih napisati knjigu.

Savjetujem svima da se prijave za program razmjene i da ne propuste ovu priliku. Upoznajte sebe u tuđem domu, dišite drugačiji zrak. Otvorite svoje srce, niste svjesni koliko je veliko.

Dženita iz Tuzle
Učesnica AFS jednogodišnjeg programa razmjene srednjoškolaca
i dobitnica Intesa Sanpaolo stipendije
Italija, 2014/15.