Berin iz Sarajeva, učesnik AFS jednogodišnjeg programa razmjene srednjoškolaca u školskoj 2014/15. godini, piše o svom interkulturalnom iskustvu u Danskoj.

Oduvijek sam maštao o velikim avanturama i nadao se da će mi se jednog dana pružiti prilika da se upustim u jednu predivnu, novu i zanimljivu avanturu. Kao i obično, sve je počelo sasvim slučajno.

Jedno veče sam sjedio u kući i bio sam na facebook-u, i onda mi jedan članak posebno skrene pažnju—program razmjene učenika. Tada je sve počelo. To je bilo upravo ono što sam ja želio, ali sam mislio da je to gotovo nemoguće, ali ipak odlučim poslati svoju aplikaciju i pokušati ostvariti svoj san.

Razmjena učenika je bilo upravo ono što sam želio. Pruža mi se jedinstvena prilika u životu da upoznam mnogo novih ljudi iz raznih krajeva svijeta, da upoznam novu kulturu i vidim kako to narod živi izvan granica Bosne i Hercegovine, da naučim novi jezik, upoznam novu sredinu i ono što smatram da je najvažnije—da upoznam sam sebe, svoje mogućnosti, razvijem neke nove vještine i dokažem sam sebi da se mogu boriti za sebe i čuvati sam sebe.

Međutim, od samog početka kada sam prošao sve razgovore sa roditeljima i napokon predao svoju aplikaciju i iščekivao prve radionice i detaljnija upoznavanja, ni u jednom trenutku nisam se puno nadao da će se ovo stvarno desiti. Trudio sam se da me sve to mnogo ne uznemirava. Šta god da se desi, da me prihvate ili ne, nisam želio da se na kraju razočaram, jednostavno nisam puno razmišljao o svemu. I tako je vrijeme prolazilo, sastanci, intervjui, polufinalna i finalna radionica, a onda i posljednji sastanak sa svim učenicima iz BiH koji su prihvaćeni za program razmjene. To je posljednji put da se ove godine vidimo svi mi koji smo se prijavili za program razmjene, sljedeći put je tek za 10-11 mjeseci. Pozdravljamo se svi, grlimo, ljubimo, neki još nisu svjesni šta se ustvari dešava. Suze idu na sve strane i onda sjedamo u bus i odlazimo kući da prođemo posljednje pripreme sa našom porodicom pred odlazak na razmjenu učenika.

I evo, sada je prošlo skoro 5 mjeseci od kada sam napustio svoju domovinu, Bosnu i Hercegovinu. Sve se promijenilo, sve je potpuno drugačije. Nema više roditelja da uvijek budu tu uz mene, nema mojih prijatelja na koje sam navikao da ih viđam svaki dan, nema više one graje male djece i buke auta ispod prozora, jer sada živim u jednom malom mjestu u prelijepoj i veoma hladnoj Danskoj. Sada imam svoju novu porodicu, ljude koji se zaista brinu o meni i sa kojima mogu pričati kada god poželim. Dobio sam jednog brata i jednu sestru, dok sam u BiH bio jedinac. Nova škola je mnogo bolja i naprednija od one u BiH i sam sistem školovanja je odličan.

Dobio sam i mnogo novih prijatelja, i to ne samo iz Danske, nego iz cijelog svijeta. Evo dat ću vam jedan jednostavan primjer. Nedavno sam otišao posjetiti jedan mali grad u Danskoj sa dvije prijateljice. Jedna od njih dolazi iz Brazila, druga je sa Tajlanda, a ja iz BiH—sve troje smo sa različitih strana svijeta i upoznamo se u Danskoj. Pored toga imam još jedan simpatičan primjer. Prije nekoliko sedmica posjetio sam Berlin. Imali smo kamp sa AFS-om. Otišao sam u šetnju sa par prijatelja i zastali smo na jednom trgu. Neki momak je prelijepo svirao uživo i nakon njegove pjesme počeli smo aplaudirati, a on nas je onako znatiželjno pitao odakle dolazimo. Mi smo se svi grohotom nasmijali. To je bila grupa od 6 učenika iz različitih zemalja: Venecuela, Meksiko, Gvatemala, Kolumbija, Brazil i Bosna. Nakon što smo mu to rekli, ostao je zapanjen!

Vrijeme prolazi jako brzo i trudim se da uživam u svakom mogućem momentu koji mi se ponudi. Danci su veoma organizovan narod, planiraju mnogo stvari po 2-3 mjeseca unaprijed i svako od njih vodi svoj kalendar gdje zapisuju kada i gdje idu, pa čak i najobičnije posjete prijatelja i večere. Tako da sam malo i ja postao kao Danac po tom pitanju, jednostavno se moram uklopiti u njihovu sredinu.

Trudim se da svaki vikend posjetim neko novo mjesto. Ne mora da bude ništa posebno. Nekada to bude neki mali grad u blizini, ponekada samo nova radnja u mjestu gdje živim, ili obiđem park i vidim neki novi dio prirode koji sam do sada propustio. Kako polako dolazi vrijeme praznika, Božić i Nova godina, svaki grad je veoma ukrašen sa mnogo raznih dekoracija. Narod posljednja 2 mjeseca priča o Božiću, gdje će ga slaviti, kako, s kim, idu da kupuju jelku, nakit i kod njih, što je veoma bitno, nema plastične jelke, već prava jelka iz šume! Pravi se mnogo kolača, mnogo hrane, i ono što Danci jako vole—alkohol. Imaju svoje poznate, kako ih oni zovu ”shots”, i obavezno ih svi piju kao dio tradicije. U Danskoj nema puno noćnog života, kao npr. kod nas u BiH izlasci po kafićima, ispijanje kafe, itd… Međutim, oni organizuju veoma često kućne partije, baš kao sa američkih filmova. To je nešto nevjerovatno, ne želim da propustim nijednu dok sam ovdje.

Danci su veoma sretna nacija, jako dobri, vrijedni i marljivi ljudi koji znaju kako se izboriti za bolju budućnost.

Naravno, ne može uvijek sve da bude savršeno, bude dosta problema. Osjećam se nekada usamljen, svaka me sitnica nekada podsjeti na nešto ili nekoga iz Bosne, ali onda se sjetim šta sam ustvari sve dobio sa ovime što sam uspio da napustim domovinu na određeno vrijeme, toliko novih stvari koje stvarno vrijedi vidjeti i doživjeti. Sve ono što sam nekada maštao i sanjario da ću da putujem sam, upoznajem nove stvari, sada se ostvaruje. Napokon sam stvarno sretan i osjećam se ispunjen. Ovo je upravo ono što mi je trebalo.

Danski jezik je veoma težak. Kada sam došao ovdje izgledalo mi je kao nemoguća misija da ga naučim, a sada nakon 5 mjeseci pričam ga vrlo dobro, engleski skoro da ne moram da koristim. To sve jednostavno dolazi sa vremenom, napredujem iz dana u dan i osjetim kako se mijenjam i sazrijevam. I ono što me čini sretnim jeste kada vidim osmijeh na ljudima i zadovoljstvo kada primijete da se trudim da naučim njihov jezik i upoznam njihovu kulturu, i to mi daje snagu da nastavim dalje.

Definitivno bih svakome preporučio da ode na razmjenu učenika u neku zemlju. Više nije bitno koja je zemlja. U mom slučaju Danska je bila sasvim slučajno, jer je po abecednom redu bila među prvim zemljama u aplikaciji. Međutim, uvijek kažem, tako da ću i vama ovdje, da nisam otišao na razmjenu meni ne bi bilo žao, jer nisam nikada polagao previše nade da ću stvarno uspjeti, skoro sam više vjerovao da od toga nema ništa.

Tješio sam se i bio iskreno sretan i više nego zadovoljan činjenicom da sam preko AFS-a upoznao mnogo novih prijatelja iz Bosne i Hercegovine dok smo išli na AFS radionice i intervjue. Družili smo se u Sarajevu, Banjaluci, provodili smo cijeli vikend svi zajedno i to druženje je nezaboravno, kao male ekskurzije! I prije nego što smo znali ko od nas ide na razmjenu učenika, mi smo svi već dobili mnogo! Pored tih prijatelja, upoznao sam AFS volontere koji su veoma dobri prijatelji, stručni, srdačni mladi koji imaju slična iskustva i istinski žele da nas podrže da uspijemo. Iskreno se nadam kada se vratim sa razmjene da ću i ja postati jedan od AFS volontera.

Zato vam svima od srca preporučujem ovaj program. Morate duboko u sebi odlučiti da nešto želite, stvarno se potruditi da to ostvarite, boriti se za sebe, ali uvijek biti pažljivi, jer ako se nešto ne ostvari, ne padajte u očaj. Glavu gore i nastavite dalje, sljedeći put će biti bolje!

Šaljem vam mnogo pozdrava iz Danske, zemlje u kojoj žive najsretniji ljudi na svijetu!!

Berin iz Sarajeva
Učesnik AFS jednogodišnjeg programa razmjene srednjoškolaca
Danska, 2014/15.