Maja iz Banjaluke učestvuje u AFS programu interkulturalnog učenja kroz jednogodišnju razmjenu srednjoškolaca u školskoj 2015/16. godini. U nastavku možete pročitati njeno iskustvo života u Italiji.
Zovem se Maja, imam 17 godina i trenutno sam na AFS jednogodišnjem programu razmjene učenika u Italiji. Sve je počelo od dana kada sam zakoračila na aerodorom sa koferom i odlučila da ostavim sve na godinu dana i iskusim život u drugoj zemlji. Bilo je teško ostaviti porodicu i prijatelje, ali vjerujte mi na kraju dana se isplatilo.
Dolazim iz Banjaluke, a trenutno sam u Parmi u sjevernoj Italiji. To je prelijep gradić od oko 200 hiljada stanovnika i u blizini je drugih većih gradova. Sa mnom u Parmi je također 9 drugih učenika na razmjeni sa kojima sam prošla kroz mnogo toga za ova 4 mjeseca. Oni su iz Austrije, Finske, Brazila, Kine, Tajlanda, Bolivije, Islanda, Čilea i Meksika. Družimo se često i postali smo dobri prijatelji, jer niko ne može bolje da me razumije od njih.
Dobila sam predivnu domaćin porodicu koja me je prihvatila kao da sam njihovo dijete. Kad sam ih prvi put vidjela svi su me zagrlili bez ikakvog problema. Ovdje imam dvije mlađe sestre, dok u Banjaluci sam imala dvije starije što je bila potpuna transformacija jer nikada nisam imala nekoga mlađeg od sebe. Često provodim vrijeme sa porodicom. Upoznala sam sve rođake i prijatelje moje domaćin porodice zbog čega se još više osjećam kao dio iste.
Često se uhvatim u trenucima kad nisam svjesna da još uvijek živim svoj san i da sam zaista u Italiji i da ću ovdje biti narednih šest mjeseci. Sve izgleda nestvarno. Ali kako vrijeme prolazi, tako se sve mijenja, pa i ja. Sazrijevam mnogo brže nego što sam mislila. Za ovih pet mjeseci sam upoznala razne stvari koje su za mene nove i naučila kako je živjeti u drugoj državi. Koliko god sam mislila da je imalo slično, nije. Kad dođeš shvatiš da je sve i jedna sitnica drugačija: od doručka koji je uvijek sladak do toga da roditelji imaju posebno odvojeno kvalitetno vrijeme koje provode sa svojom djecom.
Ovdje je školski sistem u potpunosti drugačiji od školskog sistema u BiH. Osim što idem u školu i subotom, časovi traju 50 minuta od ponedeljka do petka, a subotom 60 minuta, te imam samo jedan odmor u toku dana i to od 10 minuta. Takođe, umjesto dnevnika koriste laptop i svaki učenik ima svoj online profil na kojem može da pogleda svoje ocjene i kada su sljedeći kontrolni radovi ili zadaće. Ja pohađam Liceo Classico. To je škola gdje se najvise uče Latinski jezik, Grčki jezik, Historija i Filozofija. Na početku nisam bila sretna što sam u ovoj školi, jer ovi predmeti me najmanje interesuju za moje buduće obrazovanje, ali kad sam upoznala moje odjeljenje nisam ni pomislila na mijenjanje škole. Presretna sam što sam u ovom razredu. Kad sam ušla u razred jedna djevojka je rekla da mogu sjesti sa njom i tu sam već bila iznenađena. Čim sam sjela svi su bili oko mene i bili spremni da se upoznaju. Poslije upoznavanja svi su pričali sa mnom, čak i oni koji nisu znali engleski – nisu se stidili da pričaju sa mnom. Bila sam oduševljena.
Italijanski jezik nikada nisam učila prije razmjene, ali sam imala sam online kurs koji nam je obezbjedio AFS. Kad sam zakoračila na tlo Italije shvatila sam da mi je to bila osnova za početak učenja i da pravo učenje tek slijedi. Počela sam da pričam italijanski nakon 2 i po mjeseca što je značilo da se snalazim kako znam i umijem. Ali kad sam prošla taj period postajalo je lakše i lakše. Počela sam da koristim Italijanski konstantno i izbacujem engleski što više mogu. I iz dana u dan trudim se da poboljšam svoje znanje Italijanskog i vjerujem da će se jako popraviti do kraja razmjene.
AFS Italije je izuzetno organizovan i oni su za mene kao druga porodica. Kad smo došli svim učenicima su dodijelili po jednu kontakt osobu. To je AFS volonter sa kojim se redovno čujemo, a s vremena na vrijeme odemo skupa na ručak ili večeru. Moja kontakt osoba je za mene kao još jedna mama koja se neprestano brine za mene i čuva me ovdje. Zahvalna sam svim AFS volonterima sto mi čine ovaj period nezaboravnim i predivnim.
Dio italijanske kulture je također i hrana. Sasvim je normalno da se jede pasta svaki dan ili svaki drugi (meni se desilo čak i dva puta dnevno), ali i dalje tvrde da ne jedu pastu često. Probala sam različite vrste paste i sireva kojima i dalje ne znam ime. Nisam jos napravila neki bosanski specijalitet, ali napraviti ću uskoro! 🙂
Ovo iskustvo mi pruža veliku šansu da bolje upoznam sebe, otkrijem sta želim, pronađem svoje ciljeve, postanem sigurna u sebe i najbitnije od svega da postanem nezavisna. Mogu da naučim kako da se snalazim u teškim i neugodnim situacijama. Shvatila sam da ono sto je meni čudno nekome je normalno i da treba da budem otvorena za promjene.