Emina iz Sarajeva učestvovala je u AFS programu interkulturalnog učenja kroz tromjesečnu razmjenu srednjoškolaca poznatu i kao European Citizenship Trimester Programme u školskoj 2015/16. godini. U nastavku možete pročitati njeno iskustvo života u Turskoj.
Zovem se Emina i odlučila sam da provedem tri mjeseca u Turskoj. Nažalost, zbog problema sa vizom krenula sam mjesec kasnije ali na kraju to čekanje je samo povećalo moje uzbuđenje za odlaskom. Kada sam napokon došla u Ankaru nisam znala šta da mislim. Bila sam sretna ali i nervozna u isto vrijeme jer nisam znala šta me čeka. Na kraju je bilo i bolje nego što sam zamišljala.
Najviše čemu sam se radovala je bilo upoznavanje porodice. Odrasla sam sa dvije starije sestre a sada sam došla u porodicu sa dvije mlađe sestre. Napokon sam dobila priliku da budem najstarija i iskreno nisam mogla poželjeti bolje sestre. Vodila sam ih u obdanište, zajedno smo pravile torte i čak sam im čitala prije spavanja. Sa mamom sam bila kao prijateljica i ni u jednom trenu se nisam ustručavala da tražim pomoć, savjet ili da je zovem mamom. Iako rijetki, bilo je trenutaka nostalgije ali tada mi je najbolja utjeha bila porodica koja me uistinu tretirala kao da sam im prava kćerka.
Kada je došlo vrijeme da idem u školu pojavio se strah od neuklapanja radi jezičkih barijera, ali ispostavilo se da je to najmanji problem. Kada si učenik na razmjeni, svi te srdačno dočekaju i daju sve od sebe da se osjećate kao u svojoj zemlji pa makar to zahtijevalo čudnu gestikulaciju ili čak crtanje u nadi boljeg sporazumijevanja. Vremenom, moje znanje turskog jezika se poboljšavalo zahvaljujući razgovorima sa prijateljima iz razreda koji su od početka strpljivo čekali dok ja sklopim rečenicu na turskom. A što se tiče jezika, naučila sam da uz volju i trud nepoznavanje jezika domaćin zemlje ne mora da predstavlja nikakav problem. Svaki trenutak je bio prilika da naučim neku novu riječ pa tako sam se znala vratiti iz supermarketa a da sam naučila nove izraze ili nazive.
A pored svega toga, pružena mi je i šansa pohađanja kursa turskog jezika sa ostalim učenicima na razmjeni i pored činjenice da mi je to bila velika olakšica, tu sam također i pronašla prijatelje sa kojima sam provodila najviše vremena jer su to ipak učenici koji su prolazili kroz iste situacije kao ja u svima novoj i nepoznatoj zemlji. Bili smo uistinu kao jedna velika porodica. Slavili smo zajedno rođendane i praznike, a na kraju su svi plakali na mom odlasku iako to nisu svi htjeli da priznaju.
Poslije svakog časa svi smo izlazili zajedno i istraživali ulice glavnog grada. Pokušali smo da otkrijemo što više o kulturi Turske, od tradicije do hrane, i mislim da upravo u tim ulicama je ostao dio nas. U tom gradu sam dobila potpuno novo značenje prijateljstva i doma. Ova razmjena mi je pomogla da shvatim da porodica ne mora da se ograničava na samo ljude sa kojima sam u srodstvu, niti je dom samo mjesto gdje živim. To je uistinu bilo najljepše iskustvo u mom životu i mislim da je potpuno promijenilo moj pogled na svijet. Jedino zbog čega mi je žao jeste što nisam izabrala godinu jer bi to značilo još više nezaboravnih trenutaka ali sam sebi obećala da ćemo se svi opet naći u tom istom gradu. Kraj razmjene ne mora da znači i kraj uspomenama i prijateljstvu.