Lena iz Banjaluke, učesnica AFS jednogodišnjeg programa u Maleziji u šk. 2013/14. godini, piše o svom iskustvu razmjene.
Zdravo svima!
U julu 2013. godine sam došla u Maleziju da otkrijem vrlo drugačiju kulturu i mislim da mi je izbor zemlje odličan. Kada sam saznala da sam odabrana za jednogodišnji program u Maleziji, bila sam vrlo uzbuđena zato što je ovo moje prvo putovanje u Aziju, a samim tim i moj prvi put u ovoj divnoj i egzotičnoj zemlji.
Kada čujete Malezija, vjerovatno svi pomislite na “domoroce” koji trče po šumi sa štapom da bi uhvatili vjevericu za večeru, a pri tome na sebi nemaju nikakvu odjeću? Ili možda opasne džungle koje možemo vidjeti u filmovina “Indiana Jones”? NE! Malezija je predivna, mirna i multikulturalna zemlja na jugoistoku Azije, sa ukusnom hranom i veoma druželjubivim ljudima koji su spremni da uvijek pomognu. To je moderna zemlja sa tržnim centrima, kinima, svjetskim lancima hotela, predivnim koraljnim i pješčanim plažama i karaoke barovima na svakom ćošku.
Nakon vožnje avionom koja je trajala preko dvadest i četiri sata, upoznala sam svoju domaćin porodicu. Odmah po dolasku su me odveli u prodavnicu da izaberem školsku uniformu. Pronašla sam odgovarajuću veličinu školske uniforme i konačno više ne moram da brinem šta da obučem u školu, jer znam da me svako jutro čeka moja dugačka bijela haljina, plava suknja i bijele patike. Škole su veoma drugačije od naših, a i sam sistem obrazovanja. U školi imam sedam glavnih predmeta, pored kojih mogu da izaberem druge predmete i aktivnosti koje me zanimaju. Neke od ponuđenih su: badminton, ragbi, hokej, kuglanje, plivanje, klavir, violina ili čak tradicionalni malajski bubnjevi, tradicionalni ples i slično… Svaka učionica ima odvojene stolove, tako da svaki učenik sjedi sam, a svoje knjige može da ostavi ispod stola. Moja škola je malajska, ali učenici su pretežno Kinezi.
Pošto sam malajski jezik veoma dobro usavršila, sada me prijatelji iz razreda uče kineski jezik i veoma dobro napredujem. 🙂 Svakog ponedjeljka ujutro imamo vijeće učenika gdje i profesori drže govor, a poslije toga pjevamo himnu Malezije, himnu regije u kojoj živim i ponavljamo zakletvu za učenike. Nastava se održava na engleskom jeziku, osim istorije i naravno malajskog jezika.
Sjećam se svog prvog dana u školi. Stala sam na veliku školsku binu, ispred svih profesora i učenika i predstavila se, a poslije toga profesori su mi pokazali moj razed. Sjela sam u prvi red i stavila svoju torbu na pod bez puno razmišljanja. Jedna od sada mojih najboljih drugarica me je pogledala i pokazala prstom na moju torbu!
-“Lena, ne možeš to da radiš!” rekla mi je.
-“Sačekaj, ne mogu šta?” Bila sam zbunjena. Da li sam ponijela pogrešnu vrstu torbe? Ili ipak nešto nije bilo u redu sa bojom ili veličinom?
-“Ne možeš je samo tako položiti na pod, to je mnogo nepristojno.” Podigla sam svoju torbu i položila je na krilo. Uzela je moju torbu i položila je uspravno uz sto.
Kulturni šok me je pogodio prvi dan škole. Ali taj dan sam naučila bitnu životnu lekciju, a to je da cijenim neobične stvari koje su zapravo dio života u zemlji drugačijoj od moje.
U toku ovih 6 mjeseci, naučila sam dosta o kulturi Malezije, a najviše sam zadivljena raznolikošću tri kulture koje ova zemlja može da ponudi: Malajci, Kinezi i Indijci. Svi u jednoj državi. Samo je nekoliko država koje žive ovako. Malezija ima jako puno praznika, a ja sam do sada doživjela Hari Raya, Deepavali, Thaipusam, a sljedeći mjesec je i kineska Nova godina.
Naučila sam da jedem štapićima i desnom rukom i spoznala da hrana ima bolji ukus kada se jede tako. Sigurna sam da ću ovo praktikovati i kada se vratim.
Ja sada živim u malajskoj porodici, ali sam imala priliku da isprobam život i u kineskoj porodici. Živim sa mamom, tatom, bratom starijim godinu dana i malom perzijskom mačkom. Mama i tata su neizmjerno brižni i veoma komunikativni. Brat se ponaša zaštitnički prema meni i prihvatio je ulogu starijeg brata. Oni su mi dali nešto više od kuće, dali su mi dom. Prihvatili su me i ugostili kao njihovo dijete i mlađu sestru. Oni su uvijek na mojoj strani i uvijek rade sve najbolje za mene. U toku ove godine uvijek me podsjećaju da trebam da pokušavam nove stvari i zahvalna sam im na tome.
Biti prvi predstavnik svoje zemlje je divno, ali nekada nije lako. Moja domaćin porodica se trudi da mi pokaže i ostale zemlje jugoistočne Azije, tako da smo do sada putovali na Singapur, Tajland i Indoneziju. Također pomogli su mi da naučim jezik, a domaćin mama me je podučavala i arapski jezik koji sada znam da čitam. Najvažnije pomogli su mi da odrastem.
Zahvaljujući AFS-u ovo će biti najbolja godina u mom životu. Sada mogu da sagledam svijet drugim očima izvan svoje “sigurne zone”. Svima bih preporučila da se prijeve za program razmjene zato što EXCHANGE MEANS SHAKE THE WORLD, i svakako izaberite Maleziju zato što u Maleziji sve je moguće!
Puno pozdrava,
Lena Hadžić
P.S. Za kraj sa vama želim da podjelim jednu anegdotu. Prije nekoliko dana sam pronašla mamin lak za nokte i prste tzv. inani, te ih obojila. Kada je mama došla, saznala sam da to rade samo djevojke koje treba da se udaju i to prije vjenčanja. I ovo i ne bi bilo tako smješno da se ova vrsta laka može skinuti. Ovako moram čekati tri mjeseca da spadne. 🙂